Plitvice Lakes Croatia & Bihać, Bosnia and Herzegovina
Kontekst
Pored popularnih turističkih destinacija na Jadranskoj obali, u hrvatskoj ponudi se nalazi i njihov najstariji nacionalni park, “Plitvička jezera”, koji se nalazi na popisu UNESCO-ve Svjetske baštine. Ovaj kompleksni hidrološki sistem se sastoji od 16 prirodnih jezera koja se stepenasto prelijevaju vodopadima preko sedrenih barijera koje su dio velikih podzemnih krških struktura (Herceg Romanić et al. 2016; Babinka 2007). Iako se broj turista dramatično povećava s vremenom, ekonomska dobit nije jedina posljedica velike posjećenosti. Brza izgradnja smještajnih objekata za turiste odvijala se bez infrastrukturne podrške u vidu kanalizacionih i vodno-pročišćavajućih sistema. Kao rezultat nastalo je i “17. Plitvičko jezero”, ilegalna septička jama u neposrednoj blizini prirodnih jezera.
Samo 20 km jugoistočno od Nacionalnog parka, u Bosni i Hercegovini, se nalazi grad Bihać. Plitvice i Bihać nisu povezani samo glavnim cestama i graničnim prijelazom, nego i hidrogeološki, kompleksnom mrežom podzemnih voda u kršu. Podzemne vode Plitvičkih jezera teku vodonosnim slojevima od područja prihranjivanja/punjenja u Hrvatskoj do Bosne i Hercegovine i ponovno izbijaju u izvore koji služe za opskrbu pitkom vodom (Babinka 2007) – što je slučaj i za Bihać. Zbog toga, zagađenje podzemnih voda uzrokovano ilegalnim septičkim jamama u Nacionalnom parku izravno je povezano s pogoršanjem kvalitete pitke vode u Bihaću. Transformacijska moć Europske unije u promjeni bosanskohercegovačkih zakonodavnih regulatornih okvira u sektoru okoliša je neosporna (Börzel/Fagan 2015b), obzirno da Bosna i Hercegovina teži pristupanju EU, upuštajući se u procese europeizacije prije stvarne harmonizacije; dok Hrvatska, teoretski, slijedi sve zakone EU od uspješnog pristupanja EU 2017. Godine. Međutim, to ne znači da su održivo upravljanje okolišem i korištenje zemljišta nacionalni prioritet, budući da je upravljanje resursima obilježeno administrativnom neprozirnošću, neusklađenošću u regulatornim tijelima i institucionalnom zatvorenošću (Jansen 2015). Iako su učinjeni neki pokušaji da se riješi ovo pitanje zagađenja prekograničnih tijela podzemnih voda, moguća rješenja za ovo izrazito politizirano pitanje upravljanja prekograničnim vodama (Uitto/ Duda 2002) uglavnom ostaju na papiru, kao što je nedavni prijedlog uspostave prekograničnih zona sanitarne zaštite krškog vodonosnika pokroviteljstvom EU i međunarodnih razvojnih organizacija (World Bank).
Cilj
Općenito, ovom studijom slučaja nastojimo se pozabaviti prekograničnim upravljanjem podzemnim vodama, odnosima između politika voda EU-a i izvan EU-a, raspršenim i koncentriranim onečišćenjem podzemnih voda ilegalnim septičkim jamama i vojnim/industrijskim otpadom te popratnom politizacijom podzemnih voda.
Research
Fokus “Telecoupling”
Doprinijeti informacije u okvir telecouplinga, razmatrajući turizam i provedbu politike (informacije) kao određene vrste tokova.
Fokus “institucije” (kulturna antropologija/europska etnologija)
- Etnografskim pristupom istražiti kako lokalni oblici upravljanja podzemnim vodama i prakse korištenja podzemnih voda dolaze informišu nacionalne regulatornie okvire i politiku EU o vodama koje čuvaju kvalitetu vode i održivu ekstrakciju vode
- proučavati kako društveni i kulturni diskursi o značenju i percepciji podzemnih voda utiču na načine na koje su vodne politike EU-a i lokalne prakse korištenja vode međusobno povezane:
- Diskurs (1): ‘Priroda’ podzemnih voda, odnosno da li itko vodu shvaća kao naslijeđeno vlasništvo, opće dobro, tržišnu robu i kao objekt politike i menadžmenta.
- Diskurs (2): Zakonski mehanizmi koji uređuju i strukturiraju praksu korištenja podzemnih voda i obrnuto, npr. materijalna prava na specifična dobra, kao što je pravo na čistu vodu, proceduralna prava, kao što je pravo na sudjelovanje u demokratskim procesima donošenja odluka o politici podzemnih voda, prava na koncesiju i običajno pravo.